Lorin Maazel
Lorin Maazel | |
|---|---|
 Lorin Maazel | |
| Lični podaci | |
| Ime po rođenju | Lorin Varencove Maazel |
| Datum rođenja | 6. ožujka 1930. |
| Mjesto rođenja | Neuilly-sur-Seine, Francuska |
| Datum smrti | 13. srpanj 2014. |
| Zanimanje | Dirigent |
| Muzički rad | |
| Žanr | Klasična glazba |
| Ostalo | |
| Službene stranice | www.maestromaazel.com |
Lorin Varencove Maazel (6. ožujka, Neuilly-sur-Seine, Francuska 1930. - 13. srpanj 2014., Castleton Farms, Virginija) bio je američki dirigent, violist i skladatelj.
Rođen je u Neuilly-sur-Seine u širem području Pariza u Francuskoj od židovsko-američkih roditelja, i odrastao u Sjedinjenim Državama. Porijeklom iz glazbene obitelji (njegov djed Isaac bio je violinist u orkestru Metropolitan Opere), Maazel je bio čudo od djeteta. Već je dobi od sedam godina učio dirigiranje kod Vladimira Bakalejnikova, a s osam godina debitirao je kao dirigent. U svojoj jedanaestoj godini, gostovao je na radiju kao dirigent NBC orkestra, dok je kao dvanaestogodišnjak dirigirao važnijim orkestrima na turneji po Americi. S petnaest godina debitirao je kao violist. Kasnije je studirao na Sveučilištu u Pittsburghu.
Godine 1960., bio je prvi Amerikanac koji je dirigrao u Bayreuthu. Bio je glavni dirigent u Deutsche Oper Berlin od 1965. do 1971., i Berlinskog radijskog simfonijskog orkestra od 1965. do 1975.
Godine 1972., nasljedivši Georgea Szella, postao je glazbeni direktor Clevelandskog orkestra. Maazelova emocionalna, raskošna interpretacija glazbe uvelike se razlikovala od Szellovog karakterističnog jasnog stila. Jedna od njegovih najznačajnijih snimki u to je doba bila prva cjelovita stereo snimka Gershwinove opere Porgy and Bess, s cjelokupnim afroameričkim ansamblom (osim zbora). Na tom je položaju bio do 1982. Od tada nije dirigirao u Clevelandu, jer se previđeni angažman 2006. nije ostvario radi bolesti.[1]
Od 1982. do 1984. bio je u Bečkoj državnoj operi generalni menadžer i glavni dirigent. 1980., naslijedio je Willija Boskovskog kao dirigent Bečkog novogodišnjeg koncerta do 1986., i kasnije 1994., 1996., 1999. i 2005.
Od 1984. do 1988., bio je glazbeni konzultant Pitsburškog simfonijskog orkestra, i glazbeni direktor od 1988. do 1996. Od 1993. do 2002., glavni je dirigent Bavarskog simfonijskog orkestra u Münchenu.
Godine 1989., kada je očekivano mjesto nasljednika Herberta von Karajana kao glavnog dirigenta Berlinske filharmonije umjesto Maazelu dodijeljeno Claudiu Abbadu, javno je i naglo prekinuo sve veze s orkestrom.[2]
Godine 2000., nakon dvadesetgodišne odsutnosti, gostovao je u Njujorškoj filharmoniji,[3] što je naišlo na pozitivne reakcije orkestarskih glazbenika.[4] Taj angažman doveo je 2001. do njegovog imenovanja glazbenim direktorom orkestra kao nasljednikom Kurta Masura.[5][6] Maazel je 26. veljače 2008. Njujoršku filharmoniju vodio u istaknutom posjetu Pjongjangu, u Sjevernoj Koreji. Orkestar je tada izveo sjevernokorejsku i američku himnu, Dvořákovu Simfoniju br. 9, Gershwinovog Amerikanca u Parizu, i završno, tradicionalnu korejsku narodnu pjesmu "Arirang". Maazel je s položaja u Njujorškoj filharmoniji odstupio nakon sezone 2008.-2009.
Godine 2004., postao je glazbeni direktor Filharmonije Arturo Toscanini. Od rujna 2006., bio je muzički direktor orkestra opere u Ciutat de les Arts i les Ciències u Valenciji. U ožujku 2010., imenovan je sljedećim glavnim dirigentom Münchenskog filharmonijskog orkestra, s početkom angažmana od sezone 2012.-2013.[7] Iako orkestar nije službeno odredio duljinu početnog ugovora, jedan preliminarni izvještaj u veljači 2010., ukazao je na početni ugovor od tri godine.[8]
Maazel je dirigirao glazbu za tri operna filma - Don Giovanni (1979.), Carmen (1984.), i Otello (1986.). Njegove vlastite kompozicije uključuju operu, 1984, temeljenu na istoimenom romanu Georgea Orwella. Austrijska poštanska marka s Maazelovim likom, koja ga prikazuje kao dirigenta bečkog novogodišnjeg koncerta, izdana je 2005.[9] Maazel i njegova žena Dietlinde Turban vode ljetnji glazbeni festival nazvan Castleton Festival na svom imanju od 2,4 km² Castleton u Virginiji.[10]
Objavio više od 300 muzičkih izdanja, zajedno s kompletnim ciklusima Beethovena, Brahmsa, Mahlera, Sibeliusa, Rahmanjinova, i Čajkovskog. Osim engleskog savršeno vlada francuskim, njemačkim i talijanskim jezikom.
Maazel se ženio tri puta. Prva dva braka, za pijanstice Miriam Sandbank i Israelu Margalit, završili su razvodom. Njegova je treća žena njemačka glumica Dietlinde Turban. Imaju dva sina, Leslieja i Orsona, i kćer Taru.
Njegov otac, glumac Lincoln Maazel (1903.–2009.), glumio je u horor filmu Georgea A. Romera Martin, dok je njegova majka, Marie Barnet Maazel, osnovala Pittsburgh Youth Symphony.[11]
- ↑ Donald Rosenberg, "Maazel cancels". Cleveland Plain Dealer, 8 May 2006.
- ↑ Kozinn, Allan (2001-01-30). „From a Musical Prodigy to a Master Conductor”. The New York Times.
- ↑ Martin Kettle (26 January 2001). „The show goes on”. The Guardian (London). Pristupljeno 2007-04-27.
- ↑ Ralph Blumenthal and Doreen Carvajal (5 February 2001). „Musicians Sing Out and Philharmonic Listens”. New York Times. Pristupljeno 2008-04-29.
- ↑ Ralph Blumenthal (30 January 2001). „Maazel Is to Lead Philharmonic; Will Succeed Masur as Director”. New York Times. Pristupljeno 2008-04-29.
- ↑ Norman Lebrecht (31 May 2001). „At last, I've made my father happy”. Telegraph (London). Arhivirano iz originala na datum 2008-01-12. Pristupljeno 2007-04-27.
- ↑ „Lorin Maazel wird Chefdirigent der Münchner Philharmoniker”. Munich Philharmonic. 27 March 2010. Arhivirano iz originala na datum 2010-05-28. Pristupljeno 2012-05-03.
- ↑ Helmut Mauró (2010-02-23). „Maazel wird Chef der Philharmoniker”. Arhivirano iz originala na datum 2010-05-14. Pristupljeno 2010-04-24.
- ↑ „Austria: New Year's Concert 2005 - Lorin Maazel”. International Stamp News.com. 2005-01-01. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-16. Pristupljeno 2009-11-24.
- ↑ Daniel J. Wakin (2009-06-12). „For Maestro Maazel, It’s on to the Coda”. New York Times. Pristupljeno 2010-04-24.
- ↑ Lynne Conner (13 January 2002). "The Double Life of Lincoln Maazel", Pittsburgh Post-Gazette.
