Hanefijski mezheb

Hanefijski mezheb (arapski: الحنفي) jeste najstariji i jedan od četiri priznata mezheba (pravne škole) u islamu.^[1] Osnovao ga je imam Ebu Hanifa koji je rođen u Kufi. Ebu Hanifa je već kao dječak učio kod poznatih učenjaka i već tada je pokazivao svoju veliku oštroumnost, njegovi učitelji su mu već kao veoma mladom povjeravali držanje raznih tribina kao i učešće u raznim debatama. Ebu Hanifa je za svog života zatekao i nekoliko ashaba. Iz hanefijske pravne škole je izašao veliki broj učenjaka, a najpoznatiji među Ebu Hanifinim učenicima jestu i Ebu Jusuf i Muhammad el-Šejbani koji su prvenstveno očuvali njegove pravne stavove.^[2] Smatra se jednim od najprihvaćenijih mezheba među sunitskom muslimanskom zajednicom i naziva se mezhebom pravnika (maddhab ahl al-ray).^[3]^[4] Veliki broj hanefijskih muslimana slijedi i slijedi Maturidijsku teološku školu (Akida arapski: عقيدة). Hanefijski mezheb je najrasprostreniji među muslimanima Evrope, u Turskoj, BiH, Egiptu, Indiji, Pakistanu, Afganistanu i zemljama srednje Azije.

Važnost ovog mezheba leži u činjenici da on nije samo zbirka odluka ili izreka imama Ebu Hanife, već mu pripadaju i odluke i izreke vijeća sudija koje je on osnovao. Ebu Hanifa je bio prvi koji je formalno riješio slučajeve i organizirao ih u poglavlja. Slijedio ga je imam Malik ibn Enes u uređenju El-Muvette. Budući da ashabe i nasljednici ashaba nisu obraćali pažnju na uspostavljanje šerijatske nauke ili njeno kodificiranje u poglavljima ili organiziranim knjigama, već su se radije oslanjali na snagu svog pamćenja za prenošenje znanja, Ebu Hanifa se plašio da sljedeća generacija muslimana ne bi dobro razumjela šerijatske zakone. Njegova knjiga se sastojala od tahare (pročišćenje), namaza (namaz), drugih djela ibadeta (obožavanje), muvamale (javni tretman), zatim mavarita (nasljedstvo).^[3]

Pod pokroviteljstvom Abasida, hanefijska škola je procvjetala u Iraku i proširila se po islamskom svijetu, čvrsto se učvrstivši u muslimanskoj Španiji, Velikom Horasanu i Transoksijaniji do 9. stoljeća, gdje je stekla podršku vladara uključujući Delhijski sultanat, Hvarezmijsko Carstvo , Kazahski Sultanat i lokalni vladari Samanida.^[5] Turska ekspanzija uvela je školu na indijski potkontinent i Anadoliju, te je prihvaćena kao glavna pravna škola Osmanlijskog i Mogulskog Carstva.^[6] U modernoj Republici Turskoj, hanefijska jurisprudencija je sadržana u Dijanetu, upravi za vjerska pitanja, kroz ustav (član 136).^[7]

Hanefijska škola je najveća od četiri tradicionalne sunitske škole islamske jurisprudencije, koju slijedi oko 30% sunitskih muslimana širom svijeta.^[8]^[9] To je glavna škola jurisprudencije na Balkanu, Turskoj, Egiptu, Levantu, Centralnoj Aziji i Južnoj Aziji, pored dijelova Rusije i Kine.^[10]^[11] Ostale osnovne sunitske škole su malikijske, šafijske i hanbelijske škole.^[12]^[13]

Pregled

Od četiri sunitske škole prava islamu, hanefijska škola je najstarija. Ona ima reputaciju da stavlja naglasak na ulogu razuma i da je liberalnija nego ostale tri škole. Hanefijski mezheb također ima najviše sljedbenika od sve četiri glavne sunitske škole. (Osmansko i Mogulsko carstvo su hanefije tako da je hanefijski mezheb još uvijek široko rasprostranjen u zemljama ovog prostora.) Danas, hanefijska škola preovladava među sunitima u centralnoj Aziji, Afganistanu, Pakistanu, Bangladešu, Indiji, Kini, kao i u Iraku, Mauritaniji, Turskoj, Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Makedoniji, na Balkanu i na Kavkazu. Također ga slijede u velikom broju u i drugim dijelovima muslimanskog svijeta.

Izvori i metodologija

Izvori iz kojih su izvedeni zakoni, po redoslijedu važnosti su: Kur'an, autentične naracije Poslanika (hadis), konsenzus (idžma), te zaključivanje po analogiji kijas). Kijas se primjenjuje samo ako se neposredna materija ne može se naći u Kur'anu ili hadisima. Četvrti halifa, Alija, prenio je glavni grad islamske države u Kufu, a time su se mnogi ashabi Poslanika naselili tamo, a hanefijski mezheb je donosio svoje odluke na temelju hadisa Poslanika koje su prenosili ashabi koji su živjeli u Iraku; tako je ovaj mezheb postao poznat kao kufanski ili irački mezheb, u ranijim vremenima. Većinu osnove mezheba formirali su 'Ali ibn Abi Talib i 'Abdullah Ibn Mas'ud, kao i druge ličnosti iz domaćinstva Poslanika s kojim je Ebu Hanifa studirao, kao što su Muhammad al- Baqir, Ja'far al-Sadiq, te Zayd ibn 'Alija. Mnogi pravnici i prenosioci hadisa živjeli su u Kufi, uključujući i jednog od glavnih učitelja Ebu Hanife, Hammada ibn Sulaymana.

Neka karakteristična mišljenja Ebu Hanife i hanefijskog mezheba

Osim na hadžu, svaki namaz treba biti izvršena u svom vremenu. Neki ne-hanefijski učenjaci dopuštaju osobi koja putuje da prilagodi određena namaska vremena zbog praktičnosti.
Početak vremena za ikindiju-namaz kao molitvu (i kraj vremena za podne-namaz) jesu kasnije nego u drugim školama (otprilike kad su sjene duplo duže od dužine njihovih objekata).
Svakodnevna molitva zvana vitr je vadžib / potrebna (ali ne na istom nivou kao i obaveznih 5 dnevnih namaza); u sklopu je drugog po redu namaza, jacije.
Ebu Hanifa, uzimajući doslovno (harfiyyah), stava je da je "vino" (خمر / Khamr u kur'anskom / klasičnom arapskom jeziku), odnosno fermentirani sok od grožđa ili datule, apsolutno zabranjeno. Stoga on je mislio da je dopušteno popiti malu ne-opojnu količinu drugih alkoholnih pića^{[potreban citat]} (npr. od meda ili žitarica). Kasnije, hanefijski učenjaci uvode pravilo da su sva alkoholna pića zabranjena, bez obzira na izvor.
Nije dopušteno da se klanja u odjeći napravljenoj od pseće kože, što se smatra prljavštinom po islamskom šerijatskom pravu i stoga utječe na valjanost namaza.
Krvarenje može pokvariti abdest.
Samo dodirivanje osobe suprotnog spola ne kvari abdest^{[potreban citat]}.
Muslimanima je dozvoljeno da rade na izgradnji crkvi, te se takva radnja smatra zakonitiom (halal) po hanefijama^{[potreban citat]}.
Svi sljedbenici hanefijskog mezheba smatraju da je Kur'an Allahov govor i da je šerijatski zakon božanski zakon, kompatibilan za sva vremena i da je haram (zabranjeno) pokušati promijeniti ili modificirati šerijat.

Sve četiri mezheba se poštuju i zapravo razliku između mezheba smatraju blagoslovom. Sve četiri mezheba se priznaju kao valjane pravne škole sunitskog islama koje su proizašle iz analize Kur'ana i sunneta. Muslimani mogu da slijede bilo koji od četiri mezheba, a osoba koja je na nivou učenjaka jednog mezheba može odabrati da slijedi odeđeni stav iz drugog mezheba na bilo koju određenu temu, ako joj taj stav ima više smisla od onoga što ta osoba smatra krivim putem.

Reference

^ Ramadan, Hisham M. (2006). Understanding Islamic Law: From Classical to Contemporary. Rowman Altamira. str. 24–29. ISBN 978-0-7591-0991-9.
^ Warren, Christie S. "The Hanafi School". Oxford Bibliographies. Pristupljeno 26. 8. 2020.
^ ^a ^b Eid, Muhammad (5. 6. 2015). "المذهب الحنفي… المذهب الأكثر انتشاراً في العالم". Masjid Salah al-Din (jezik: arapski). Arhivirano s originala, 7. 5. 2019. Pristupljeno 5. 6. 2015.
^ Al-Haddad, Husam (17. 11. 2014). "المذهب الحنفي.. المذهب الأكثر انتشاراً". Islamist Movements (jezik: arapski). Arhivirano s originala, 7. 5. 2019. Pristupljeno 17. 11. 2014.
^ Hallaq, Wael (2010). The Origins and Evolution of Islamic Law. Cambridge: Cambridge University Press. str. 173–174. ISBN 9780521005807.
^ Hallaq, Wael (2009). An Introduction to Islamic Law. Cambridge: Cambridge University Press. str. 37. ISBN 978-0521678735.
^ "Türki̇ye Büyük Mi̇llet Mecli̇si̇" (PDF). Arhivirano (PDF) s originala, 8. 12. 2014. Pristupljeno 8. 3. 2013.
^ Jurisprudence and Law – Islam Reorienting the Veil, University of North Carolina (2009)
^ "Hanafi School of Law – Oxford Islamic Studies Online". www.oxfordislamicstudies.com (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 6. 2. 2013. Pristupljeno 25. 8. 2020.
^ Siegbert Uhlig (2005), "Hanafism" in Encyclopaedia Aethiopica: D-Ha, Vol 2, Otto Harrassowitz Verlag, ISBN 978-3447052382, str. 997–99
^ Abu Umar Faruq Ahmad (2010), Theory and Practice of Modern Islamic Finance, ISBN 978-1599425177, str. 77–78
^ Gregory Mack, Jurisprudence, in Gerhard Böwering et al (2012), The Princeton Encyclopedia of Islamic Political Thought, Princeton University Press, ISBN 978-0691134840, str. 289
^ "An Introduction to Hanafi Madhhab". www.islamawareness.net. Pristupljeno 3. 8. 2023.

Dodatna literatura

Abū Ḥanīfah, Nuʻmān ibn Muḥammad; Poonawala, Ismail (2002). The Pillars of Islam: Muʻāmalāt: laws pertaining to human intercourse. Prevod: Asaf Ali Asghar Fyzee. Oxford University Press. str. 450. ISBN 978-0-19-566784-4. Pristupljeno 22. 11. 2021.
Baillie, Neil; Elder, Smith (2009). A digest of the Moohummudan law. London. str. 1–3 with footnotes. Pristupljeno 22. 11. 2021.
Cammack, Mark E.; Feener, R. Michael (2012). "The Islamic Legal System in Indonesia" (PDF). Pacific Rim Law & Policy Journal. 21 (1).
Harahap, Cempaka Sari (2018). "Hukuman Bagi Pelaku Zina (Perbandingan Qanun No. 6 Tahun 2014 tentang Hukum Jinayat dan Enakmen Jenayah Syariah Negeri Selangor No. 9 Tahun 1995 Seksyen 25)" [Punishment for Adultery Perpetrators (Comparative Qanun No. 6 of 2014 concerning the Law of Jinayat and the Crime of Sharia Crimes in Selangor State No. 9 of 1995 Section 25)]. Hukum Fiqih(Fiqh Law). 4 (2). Pristupljeno 22. 11. 2021.
an Naim Na, Abdullahi Ahmed (2009). Islam and the Secular State Negotiating the Future of Shari'a. Harvard University Press. ISBN 978-0-674-26144-0. Pristupljeno 22. 11. 2021.
Punar, Bunyamin (2016). "Kanun and Sharia: Ottoman Land Law in Şeyhülıslam Fatwas From Kanunname of Budın to the Kananname-İ Cedıd". A Thesis Submitted to the Graduate School of Social Sciences of İstanbul Şehir University. Pristupljeno 22. 11. 2021.
Branon Wheeler, Applying the Canon in Islam: The Authorization and Maintenance of Interpretive Reasoning in Ḥanafī Scholarship (Albany, SUNY Press, 1996).
Nurit Tsafrir, The History of an Islamic School of Law: The Early Spread of Hanafism (Harvard, Harvard Law School, 2004) (Harvard Series in Islamic Law, 3).
Behnam Sadeghi (2013), The Logic of Law Making in Islam: Women and Prayer in the Legal Tradition, Cambridge University Press, Chapter 6, "The Historical Development of Hanafi Reasoning", ISBN 978-1107009097
Theory of Hanafi law: Kitab Al-Athar of Imam Abu Hanifah, Translator: Abdussamad, Editors: Mufti 'Abdur Rahman Ibn Yusuf, Shaykh Muhammad Akram (Oxford Centre of Islamic Studies), ISBN 978-0954738013
Hanafi theory of war and taxation: Majid Khadduri (1966), The Islamic Law of Nations: Shaybani's, Johns Hopkins University Press, ISBN 978-0801869754
Burak, Guy (2015). The Second Formation of Islamic Law: The Ḥanafī School in the Early Modern Ottoman Empire. Cambridge: Cambridge University Press. ISBN 978-1-107-09027-9.

Također pogledajte

Pravci u islamu

Vanjski linkovi

Hizmet Books – hanefijske knjige na engleskom (besplatno online)
Hanafi Fiqh – odgovori na put sunija
Hanafi website
Shariah Board – (hanefijska) audio fetvana; nekoliko jezika (besplatno online)
Sahih al Islam – kolekcija sa preko 2.000 činjenica o islamu
Islamsko obrazovanje
Hanefije Bulend Shanay, Univerzitet Lancaster
Kitab el-siyar el-saghir (Sažeta verzija hanefijske doktrine rata)
Pravni aspekti braka prema hanefijskom fikhu Arhivirano 22. 1. 2015. na Wayback Machine Islamic Quarterly London, 1985, vol. 29, no. 4, str. 193–219
Al-Hedaya, Kompilacija vjerskog zakona zasnovanog na hanefijskom fikhu iz 12. stoljeća, Burhan el-Din el-Marginani, Preveo Charles Hamilton
Development of family law in Afghanistan: The role of the Hanafi Madhhab Srednjeazijsko istraživanje, tom 16, knjiga 3, 1997

[1] Ramadan, Hisham M. (2006). Understanding Islamic Law: From Classical to Contemporary. Rowman Altamira. str. 24–29. ISBN 978-0-7591-0991-9.

[:0-2] Warren, Christie S. "The Hanafi School". Oxford Bibliographies. Pristupljeno 26. 8. 2020.

[:1-3] Eid, Muhammad (5. 6. 2015). "المذهب الحنفي… المذهب الأكثر انتشاراً في العالم". Masjid Salah al-Din (jezik: arapski). Arhivirano s originala, 7. 5. 2019. Pristupljeno 5. 6. 2015.

[4] Al-Haddad, Husam (17. 11. 2014). "المذهب الحنفي.. المذهب الأكثر انتشاراً". Islamist Movements (jezik: arapski). Arhivirano s originala, 7. 5. 2019. Pristupljeno 17. 11. 2014.

[5] Hallaq, Wael (2010). The Origins and Evolution of Islamic Law. Cambridge: Cambridge University Press. str. 173–174. ISBN 9780521005807.

[6] Hallaq, Wael (2009). An Introduction to Islamic Law. Cambridge: Cambridge University Press. str. 37. ISBN 978-0521678735.

[7] "Türki̇ye Büyük Mi̇llet Mecli̇si̇" (PDF). Arhivirano (PDF) s originala, 8. 12. 2014. Pristupljeno 8. 3. 2013.

[unc1-8] Jurisprudence and Law – Islam Reorienting the Veil, University of North Carolina (2009)

[9] "Hanafi School of Law – Oxford Islamic Studies Online". www.oxfordislamicstudies.com (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 6. 2. 2013. Pristupljeno 25. 8. 2020.

[su1-10] Siegbert Uhlig (2005), "Hanafism" in Encyclopaedia Aethiopica: D-Ha, Vol 2, Otto Harrassowitz Verlag, ISBN 978-3447052382, str. 997–99

[11] Abu Umar Faruq Ahmad (2010), Theory and Practice of Modern Islamic Finance, ISBN 978-1599425177, str. 77–78

[12] Gregory Mack, Jurisprudence, in Gerhard Böwering et al (2012), The Princeton Encyclopedia of Islamic Political Thought, Princeton University Press, ISBN 978-0691134840, str. 289

[13] "An Introduction to Hanafi Madhhab". www.islamawareness.net. Pristupljeno 3. 8. 2023.

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]