Slavko Cuvaj
Slavko Cuvaj od Ivanjske (Bjelovar, 26. veljače 1851. – Beč, 31. siječnja 1931.), hrvatski političar. Hrvatski ban te kraljevski komesar (povjerenik) u Hrvatskoj od 1912. do 1913. godine.
| Slavko pl. Cuvaj od Ivanjske | |
|---|---|
 | |
| Mandat 5. srpnja 1909. – 8. veljače 1910. | |
| Prethodnik | Nikola Czernkovich-Dolski |
| Nasljednik | Levin Chavrak |
| Mandat 19. siječnja 1912. – 21. srpnja 1913. | |
| Zamjenik | Dragutin Unkelhäuser |
| Prethodnik | Nikola Tomašić |
| Nasljednik | Ivan Skerlecz |
| Rođenje | 26. veljače 1851. |
| Smrt | 31. siječnja 1931. |
| Supružnik | Anka Cuvaj |
| Zanimanje | pravnik |
Po imenovanju Cuvaja komesarom i ukidanju hrvatskog sabora, na njega su izvršena dva neuspjela atentata, nakon čega je povučen sa funkcije.
Rani život i karijera
urediOtac Juraj bio je gradonačelnik Bjelovara (1871.-1881.), a brat Antun bio je školski pisac i pedagog. Diplomirao je pravo u Beču. Počeo je službu kao pristav (činovnik) kod kraljevske oblasti u Vinkovcima, a kasnije služi kao računarski savjetnik u Rakovcu i Petrinji, u Vojnoj krajini. 1878. godine prilikom zaposjedanja BiH imenovan je vladinim povjerenikom za grad Brod. 1881. godine promaknut je, za nagradu, u razred vladinog perovođe. Od 1885. godine je podžupan u Đakovu, a od 1892. godine u Požegi. Od 1905. do 1906. godine bio je ličko-krbavski veliki župan. Nakon toga je umirovljen na vlastiti zahtjev. Već od 1908. do 1909. godine služi kao vrhovni načelnik u Zagrebu. U razdoblju od 23. srpnja 1909. do 1910. godine predstojnik je Odjela za unutrašnje poslove u Zagrebu te podban za banovanja Pavla Raucha (imenovan 5. srpnja 1909. godine).
Komesarijat i atentati
uredi
Banom Hrvatske je imenovan 20. siječnja 1912. godine. Imenovanje mađarskog eksponenta Slavka Cuvaja za hrvatskog bana, odnosno komesara za Hrvatsku, 1912. godine, bio je pravi izazov za naprednu, buntovnu omladinu.[1] Organizirane su antirežimske demonstracije, prave ulične borbe s policijom.[1]
Cuvaj nije mogao slomiti Hrvatsko-srpsku koaliciju. Sabor koji je već bio sazvan za 7. veljače na njegov je prijedlog 27. siječnja 1912. godine raspušten. 4. travnja suspendiran je Ustav, dok je on 5. travnja postavljen za kraljevskog povjerenika.
U to vrijeme jugoslavenska nacionalna revolucionarna omladina bila je u svom punom poletu. Grupa omladinaca, šesnaestogodišnjaka, odlučila je da atentatom izrazi svoje ogorčenje. Omladinac Luka Jukić pokušao je na njega 8. lipnja 1912. u Zagrebu atentat.[2] Atentat nije uspio, a mladi su revolucionari pohapšeni, a kasnije i osuđeni.
Za njegova režima vodio se Balkanski rat. Veliki i nenadani uspjesi Srbije u tom ratu primorali su bečke i peštanske vladajuće krugove da popuste Hrvatskoj. Nakon što je 31. listopada atentat ponovljen, Cuvaj je 22. prosinca "poslan na dopust" i više se nije vraćao na položaj povjerenika. Uprava je bila povjerena dr. Unkelhäuseru, a kad je Cuvaj razriješen službe, imenovan je novim povjerenikom barun Ivan Skerlecz.
Kritike
urediMiroslav Krleža o njemu je napisao: "krvolok i tiranin svog vlastitog naroda, koji je za odlikovanje dosljednog provođenja antislavenske politike i za promicanje tuđinske vlasti dobio barunsku titulu."[3]
Literatura
uredi- Branko Ostajmer: Izbor narodnog zastupnika u Ðakovu 1884., Scrinia Slavonica, Vol.3 No.1, studeni 2003.
- Mira Kolar: The Activities of Vice-Roy Pavao Rauch In Croatia, Review of Croatian History, Vol.I No.1, prosinac 2005.
- Ferdo Šišić, Povijest Hrvata: pregled povijesti hrvatskog naroda. 1526.-1918. drugi dio, Marjan tisak, Split, 2004. ISBN 953-214-198-7
- Neda Engelsfeld, Povijest hrvatske države i prava: razdoblje od 18. do 20. stoljeća, Pravni fakultet, Zagreb, 2002. ISBN 953-6714-41-8
- Kronika: Hrvatska, Dom i Sviet, 1909. (13.), str. 258.
Izvori
uredi- ↑ 1,0 1,1 Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 47-52), Beograd, 1989.
- ↑ Gordogan: Jukićev atentat 8. lipnja 1912., preuzeto 3. kolovoza 2012.
- ↑ Krležijana: Cuvaj, Slavko, preuzeto 18. svibnja 2013. Arhivirano 2015-11-20 na Wayback Machine-u
Spominjući ga u Bečkim varijacijama (Danas, 1934, knj. I, br. 3), Krleža prema njemu izražava izrazitu antipatiju. Piše da je bio »krvolok i tiranin svog vlastitog naroda« koji je kao odlikovanje za dosljedno provođenje antislavenske politike te za promicanje interesa tuđinske vlasti dobio barunsku titulu.
– Krležijana